VUKOVARSKI KRIŽNI PUT

PRIČE S RATIŠTA

Jesenji dani su pred nama, dani kada se prisjećamo mržnje i tame koja se nadvila nad Hrvatsku i Vukovar. Ratni vihor je ponajviše udarao po obalama Vuke i Dunava, po Vukovaru i njegovim stanovnicima.

Hrvatska se branila u Vukovaru, Vukovar je branila hrvatska mladost. Godine prolaze, no ratne rane su još uvijek svježe i bolne.

Branitelji i narod koji su proživjeli svu strahotu vukovarskog križnog puta, ni danas ne znaju za mnoge sugrađane koje su četničke horde zla noćima odvodili, mučili i ubijali.                                                                                                                                              Hrvatska se svake godine dolazi pokloniti herojstvu, boli, suzama i hrabrosti malobrojne skupine srčanih momaka, koji su stali na branik domovine. Mnogi heroji su pristigli sa svih strana svijeta, od legionara do običnih građana koji nisu mogli mirno gledati u svojim domovima slike razaranja i patnji hrvatskog naroda.

Svake godine srce se stisne u grudima, kolona prolazi gradom, stazama vukovarskih mučenika. Živi grad se sjeća i klanja mrtvim herojima. Sve to dođe i prođe, sva tuga u jedan dan stane, a nakon dva tri dana sivilo i tišina ulicama ponovno ovlada.

Jeli trenutak da Vukovar živi u svakom djelu Hrvatske, da izrazimo neslaganje s tvrdnjom da vrijeme liječi rane. Pošaljimo poruku cijelom svijetu, da su se tih noći dogodili zločini za koje nije odgovorno nekoliko vojnika. Kriva je država Srbija, uz blagoslov Europe koja je licemjerno šutjela. Zločin i zločince su prepustili povjesničarima, umjesto da najoštrije osude i presude monstruozne zločine nad djecom, starcima, ženama, ranjenicima i braniteljima.                                                                                       

Nakon dvadeset i osam godina, mnogima je već dosadilo koliko se ratnici i mnogi koji su prošli strahote, prisjećaju rata i ubijanja. Oni koji su rat gledali iz fotelje na tv ekranima, krenuli bi naprijed, u svjetliju budućnost. Nevine žrtve i tamu bi što dublje zakopali i poneku svijeću zapalili, kako bi pokazali da i oni imaju empatiju u svojim srcima prema stradalima.                                                                  

Ima li hrvatski narod pravo prihvatiti tu tamu kao mjesto gdje bi zapalili svijeću, svojim nestalim i mučki ubijenim herojima, krenuti u izgradnju sretnije Hrvatske?

Graditi sreću na nesreći, krenuti naprijed i prihvatiti teoriju da se mora nastaviti živjeti, da je povratak unatrag noćna mora?

Ne, mnogi nisu kadri koraknuti naprijed, njihov život je stao, kada im je mržnja i tama sinove otela. Zbog mnogih koji ne mogu koraknuti naprijed, koji noćima i godinama gledaju u tamu, nemamo pravo naprijed krenuti, u tami ih ostaviti, već sinove njihove tražiti, istinu saznati i zločince kazniti.          

Vrijeme je da Vukovarskim ulicama, cijela Hrvatska s Vukovarom na svoj križni put krene, prisjećajući se mnogih žrtava i stratišta hrvatskog naroda pod nazivom:

 “Hod tišine protiv mržnje, zločina i zločinaca!”

Pokažimo svijetu još jače što mislimo o licemjerju dok su šutjeli, osudimo njihovo licemjerje, umnogome suodgovorno za krikove nevinih u mračnim i krvavim vukovarskim noćima.

U tišini, svjetlošću voštanice, osvijetlimo Vukovarske ulice, na križnom putu moleći Gospinu krunicu.

Hrvatska je branila Vukovar, Vukovar je branio Hrvatsku. Krenimo vukovarskim svjetlom na križni put, razbijmo tamu i osvijetlimo našu domovinu.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.