ZLOČIN I KAZNA – MRŽNJA I OPROST

 

Koliko je krvi proliveno, suza isplakano i boli naneseno na ovim prostorima, a sve zbog nekih viših ciljeva. Koliko se nakupilo mržnje koja živi i opstaje na ovim prostorima. Hoće li doći dan kada će netko bez fige u džepu reći: OPROSTI, KRIV SAM, ŽAO MI JE! Je li to utopija?

Mnogi za svoj dio mržnje i zločina imaju opravdavanje. No, kad je u pitanju druga strana, za njihove zločine nema nikakva opravdanja i seciraju se do najsitnijeg detalja. Zločini koji su činjeni i počinjeni ne mogu se ni prebrisati, niti nestati sa lica zemlje. Na to nas podsjećaju još uvijek grobnice i kosti iz drugog svjetskog rata… A na našu žalost imamo i nova stratišta iz Domovinskog rata. Previše je žrtava i boli da bi se sve to jednostavno ignoriralo i zaboravilo. Laži samo dodatno rađaju mržnju koja će ponovno dovesti do razračunavanja i ratnih pohoda da bi se utvrdilo čija je istina „istinitija“. No, istinu su uvijek pisali pobjednici, pa su tako svoj dio krivice minimalizirali, takorekuć, nije je ni bilo, dok su poraženi priznavali i ono što jesu napravili i ono što nisu napravili.

Je li moguće staviti na vagu i izvagati ljudske živote, izvagati čije su žrtve teže i bolnije? Činjenica je da je ljudski život nemjerljiv u bilo kojem sustavu jedinica.

Povijest se ne može vratiti, ali na budućnost možemo utjecati tako da nećemo zaboraviti, ali je potrebno oprostiti. Činom oprosta prije svega ćemo pomoći sami sebi, riješiti ćemo se onog djela koji nas vuče natrag, riješiti ćemo se mržnje naspram onih koji su nam činili zlo i nanosili bol. Nije lako oprostiti nakon tragedija i boli koju smo proživjeli, ali nam je Isus Krist svojim zadnjim činom na brdu Golgota, na Kalvariji, pokazao da je OPROST jedini ispravni put u vječni život.

Na žalost, mnoge žrtve rata i poraća ni dan danas nemaju mira ni spokoja… Još uvijek se puno toga zataškava, a kako se čini još dugo ćemo naše postupke opravdavati time što nas je izazvala i isprovocirala druga strana… Nakon godina i godina još uvijek se sve te tragedije našeg naroda upotrebljavaju u dnevnopolitičke svrhe umjesto da žrtve dobiju svoj mir i da se dostojanstveno oprostimo od njih.

Koliko će proći još vremena da čovjek pobjedi svoj ego, da se iskreno pokaje i prizna grijeh, ne uvjetujući to priznanje bilo čime? Oprostiti ne znači doći i položiti cvijeće, već svoju namjeru i iskrenost postupaka pokazivati svaki dan mišlju, riječju i djelom. A to je najteže.

U našem društvu je došlo do podjele na crne i crvene, i osjeća se velika mržnja, a kada čovjek mrzi teško se nosi i teško oprašta i to je naš križ koji ćemo još dugo nositi.

I na jednoj i na drugoj strani priča je istinita, ali ne i potpuna, jer se jedan dio uvijek prešućuje…

I to me podsjeća na onaj poznati stih…

„moglo bi bit’ da je lakše umrit’,nego judima reć’- OPROSTI!“

Da, to je najteže…

Ali, ljudi, želite li cijeli život provesti u mržnji, ili miru i ljubavi?